Ribarski dani

Ja sam vjerojatno najgori blogger/fotograf ikad. Umijesto da moj fotic bude moje oci, ja se sjetim da sam trebala slikati tek kad idem kuci. Mozda jer gledam i upijam, izraze lica, pokrete, boje...
Posjeta roditelja rezultirala je obilnim ruckom, u malom selu, u baranji.
Kopačevo.
Kad se secete do 'centra' sela cini vam se da nicega nece bas biti. I onda skrenete desno, a pred vama su standovi sa domacom paprikom, kolacima, madarskim posebno pecenim i pravljenim kolacima koji bozanstveno mirisu na vaniliiju i orahe, med i medenim proizvodi, proizvodi od drveta poput kuhaca ili valjaka za tijesto.
Slasni mirisi hrane sire se svuda, a dok mozda zastanete pricati s prodavacima, ili gledati kudove hrvatsko/madarske kako plesu, golicaju vas nos. I onda, vec nervozni od miomirisa, kupite fish paprikas i osjecate graskice znoja od ljutine, ali to je pravi pravcati za prste polizati fiš. Mozda si priustite i sarana na rasljama nakon sto ste ih gledali oko 30 kako su poredani oko vatre i peku se. (Mozete jesti i cevape il kobasice, ali ovo si ipak dani ribe.)
Pa se nagradite pivom, ili gemistom, sto ste tako dobro pojeli. A tada vas ponovo poskaklja miris vanilije u nosu i zelite se vratiti i sutra.
A sutra je natjecanje u kuhanju fisa. I proba istih ;).
Zato, put pod noge i pravac Kopacevo. Zar nisu seoske feste najbolje? :)